Šetnja nakon obroka krajnje je jednostavna i učinkovita mjera koja doprinosi zdravlju. Kontrola glikemije, poboljšanje probave i cirkulacije, smanjenje stresa, bolji san doprinos su ove male svakodnevne aktivnosti. Trideset minuta šetnje, ili tri puta po deset minuta nakon svakog obroka, zadovoljit će dnevni minimum.
Jesu li neki od popularnih zaključaka doneseni zahvaljujući učincima aktivnosti kao takve, ili je doista taj spoj značajna stavka postizanja i očuvanja poželjnog općeg stanja? Iz mora pitanja izronit ću s nekim neočekivanim spoznajama, da sami donesete najbolji zaključak.
Promatrajući svijet oko sebe, posebno životinje, koje ne mare za znanstvena istraživanja i planiran pristup prehrani i aktivnosti, možemo uočiti sljedeće. Ili se životinje hrane u pokretu, pri čemu je kretanje nužno sredstvo pribavljanja hrane; ili obilno objeduju, nakon čega aktivnost lokomotornog sustava ustupa mjesto aktiviranju onog probavnog. Zvijer će obilan mesni objed nagraditi dugim izležavanjem, piton će danima sedentarno uživati blagodati samo jednog obroka, a krava će u jednom trenutku prestati pasti i zauzeti položaj za probavljanje hrane.
Čak se različiti obrasci mogu vidjeti kod iste životinje. Čimpanze mogu neumorno skupljati plodove od grane do grane, ali će uspješan intenzivan lov okončati punih želuca spremne na odmor.
Kontrola glikemije hodanjem nakon jela je besmislena mjera. Tjelesna aktivnost ima za posljedicu povećanje inzulinske osjetljivosti, što osigurava glukozi da ode tamo gdje ju trebamo – u mišiće. No, vježbanje to vrlo dobro radi i u nekom drugom vremenskom odnosu prema obroku. Ako je naš obrok rizik po zdravlje zbog prekomjernog dotoka glukoze, rješenje je unijeti primjerenu količinu ugljikohidrata. Ugljikohidrati su hranjiva tvar koju nadoknađujemo, stoga ju unosimo u količini koja stane, a ne više od toga, da bismo hodanjem nadoknadili štetu.
Ako je količina ugljikohidrata u obroku primjerena, primjereno se nakon obroka odmorite!
Poboljšanje probave može uslijediti zbog neizravnog učinka hodanja nakon obroka, no o tome nešto kasnije. Izravno se ta dva procesa sukobljavaju jer je potrebno dostaviti kisik u dva sustava istovremeno. Učinkovitije je omogućiti probavi da odvojeno odradi svoj posao.
Poboljšanje sna, također je upitna dobrobit. Uskratite li probavnom sustavu kisik, zapravo ste usporili probavu i time otišli na počinak punijeg želuca.
Poslušajte tijelo i spavajte nakon ugljikohidrata ako ste ih unijeli u odgovarajućoj količini.
Poboljšanje cirkulacije i drugi poželjni efekti ustvari su posljedica dobre tjelesne aktivnosti u svom najširem smislu. Ne treba miješati to dvoje i hodanju nakon jela pripisivati posebne efekte.
Usporedbu sa životinjama ne treba shvatiti doslovno. Promatranje okoline samo je smjernica, šira slika koju treba staviti u civilizacijski kontekst. Znakovito je da se životinje ponašaju prirodno, a kada se takvo ponašanje odvija u prirodi, onda je i rezultat – pogađate – prirodan! Ponaša li se zapadnjački čovjek u svom suvremenom okruženju prirodno, rezultat će biti poražavajući. Civilizacijski doseg nam je takav da razvijen svijet ne mora nužno loviti i gladovati do prvog obroka, pa se obrasci trebaju osvijestiti i upravljano provoditi.
Da o hodanju nakon jela ne bude sve tako crno, smatram da ono posjeduje jedan zapanjujući neizravan učinak. Hodanje nakon jela nije sredstvo izlječenja samo po sebi, ali može biti mjerodavno u planiranju i provođenju blagotvorne prehrane. Hodanje nakon jela ključan je detektor.
THE NUTRITION - ZLATNO ČLANSTVO
Ostvari trajni POPUST na sve THE Nutrition proizvode -40%
BESPLATNA dostava za sve narudžbe (bez obzira na vrijednost narudžbe)
Oni koji neizostavno spajaju obrok i aktivnost zbog prirode svoje svakodnevice trebali bi osluškivati signale organizma na osjećaj energičnosti. Letargičnost nakon jela u uvjetima kada bismo trebali biti poletni jasan je znak da ugljikohidrata ima previše.
Osobama koje bolje toleriraju ugljikohidrate rješenje može biti smanjenje unosa. Lošije predisponirani pojedinci svoje će svakodnevne aktivnosti bolje odraditi uz kombinaciju masti i proteina.
Prošećite nakon jela. Osjetite li pritom neobičnu težinu u želucu, a sigurni ste da su količine bile skromne, razmislite o izbacivanju nekih namirnica, ili njihovih kombinacija. Tradicionalno slaganje različitih makronutrijenata, još k tome s vlaknastim prilozima, teže se obrađuje od pretežno jednolična sadržaja.
Ispunjavam dnevno potrebnu količinu aktivnosti i ne volim hodati nakon jela. Ponekad to ipak radim, ali ne iz popularnih, već preventivnih razloga.
Hodanje nakon jela izvrstan je pokazatelj odmjereno napunjenog želuca. U sjedećem položaju teško je kritički se postaviti prema količini, posebno ako ste na spontanom, a ne planiranom objedu. Ako nemate unaprijed izmjerenu količinu hrane. Sposobnost da neometano hodate odličan je način da utvrdite kako se niste prejeli.
Također, hodanje nakon jela način je da se i fizički i biokemijski odmaknete od prekoračenja granice. Dalje od očiju lakše je izbjeći primamljive zalogaje, jer biokemija mozga traži više od stvarnog kapaciteta.
Zatim osjećaj sitosti, koji dolazi sa zakašnjenjem, lakše se dočeka podalje od stola. Napokon, izbjegavanje skokova inzulina koji tjeraju u začaran krug još je jedan način da se disciplinirate pravovremenim ustajanjem i šetnjom.
Hodanje kao ciljano sredstvo poboljšanja zdravlja, a s njim i poželjnih tjelesnih osobina, danas je u nezahvalnom položaju. Digitalni brojači koraka učinili su hodanje nespontanim, a brojke dobivene pametnim uređajima često su preoptimistične. Pobornici kratkih i brzih treninga u svom podcjenjivanju hodanja zaboravljaju da ono može biti upražnjeno vremenski skoro neograničeno i da ne ometa druge oblike aktivnosti.
Pobornici brojanja kalorija druga su krajnost i vrednuju hodanje samo prema potrošenoj energiji. Začudo, posve licemjerno, mnogi koji svoje tjelograditeljske forme uvelike mogu zahvaliti hodanju, sada hodanju rade antireklamu kao beskorisnom gubljenju vremena.
Za najbolje spajanje spontanosti i promišljenosti poslužit ću se opet promatranjem. Bodybuilderi dan danas hodaju. Ne hodaju nakon jela bogatog ugljikohidratima. Neki hodaju brzo, čak uzbrdo, drugi sporo od iscrpljenosti; ali – hodaju. Nije pojam aerobne aktivnosti izmišljen slučajno i, kao što mu naziv upućuje, on izravno troši mast sagorijevanjem s kisikom iz zraka. Samo što je proces spor, što ne dozvoljava pojedincima nazvati ga beskorisnim. Nešto što se može uklopiti u svačiju svakodnevicu, praktično je i ne šteti drugim aktivnostima; zvuči značajno i korisno.
Normalni ljudi trebali bi hodati svakodnevno. To bolje na prazan želudac, ako se podrazumijeva da redovito i kvalitetno jedu, ili nakon manjeg obroka proteina i masti. Hodanje se izvrsno uklapa kao praktična svakodnevna aktivnost: odlazak u kupovinu, na posao i druga neizbježna odredišta. Ponekad se i „izbježna” odredišta mogu preinačiti u neizbježna, kako bi nas natjerala na hodanje. Nezasitni bi trebali hodati nakon jela, ali tako da stanu s objedom na vrijeme i ponosno ustanove kako nisu pretjerali, kako su lakih nogu i kontrolirana trbuha. Hodanjem se šire obzori, čuva vid, udiše svjež(iji) zrak, bistre misli, razgovara sa sobom ili u društvu; čini dobar primjer.
Puno uspjeha i sportski pozdrav!
prof. Martin Andrijašević
